Osijek, 29. 6. 2017.
U Osijeku je u prostorima Muzeja Slavonije i organizaciji Hrvatske udruge nastavnika povijest održano predavanje dr. sc. Hrvoja Klasića Čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan?
Niti jedan povjesničar neće poreći da je „za dom spremni“ bez sumnje ustaški pozdrav. Prije nastanka ustaškog pokreta ne postoji zabilježenih slučajeva tog pozdrava. On se danas koristi u znakovlju hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata i na obilježjima nekih političkih stranaka. Osim toga, neki ustaški visoki dužnosnici poput dr. Mile Budaka imaju svoje ulice u gradovima diljem Hrvatske. Kako je došlo do toga?
Prema Klasiću uzrok tome je sraz dviju ideologiziranih povijesnih narativa početkom devedesetih. Radi se o narativu dominantnom u razdoblju od 1945. – 1990. u kojem su tekovine NOB-a bile idealizirane, a teme poput Beliburga i Golog otoka zabranjene i narativa koji nastaje u devedesetima i koji je jednako tako tendenciozan i simplističan, ali sa zamijenjenim protagonistima. Oba su selektivna, politički oblikovana i kompleksne teme prikazuju u crno-bijelim, bipolarnim odnosima.
Republika Hrvatska u svojim temeljima stavlja težište na antifašizam. Ne samo da su političari koji su stvarali Hrvatsku na čelu s Franjom Tuđmanom bili antifašisti, nego se antifašizam nalazi u preambuli Ustava Republike Hrvatske, a svake godine 22. lipnja dan antifašističke borbe obilježavamo kao državni praznik.
Usprkos tome, u ’90-ima dolazi do rehabilitacije i revitalizacije ustaštva. Desno orijentirani političari, otvoreno se pozivaju na NDH s nemalom dozom divljenja i nostalgije. Paralelno s tim, u tijeku je zatiranje prethodnog narativa kroz izmjenu udžbenika i uništavanje oko 3500 spomenika posvećenih NOB-u.
Hrvatsko je društvo „monologa, a ne dijaloga“ tvrdi Klasić, a navedena dva monolitna prikaza događaja proteklih iz 70-ak godina to potvrđuju. U javnom prostoru podjela je na „crvene“ ili „crne“, „naše“ ili „vaše“ i nema prostora za nijansirano, srednje rješenje. Iako je upravo takvo rješenje najbliže istini.